Kako rješiti sve svoje probleme?

Eto, došao je kraj mojoj karijeri na blog.hr.

Zbog dosta nekvalitetne usluge, odlučio sam premjestiti sve svoje blogove na bloger.hr. Ovaj blog seli se na www.prometheus.bloger.hr.

VAŽNO: Odgovor nije nužno namijenjen privatnim poduzetnicima i ne sadrži opise načina poboljšanja poslovanja vlastite tvrtke.

Nema smisla povećavati mjesečni prihod ako prvo nije minimiziran mjesečni trošak. Bez obzira koliko se činilo pametno povećavati svoje prihode, ako se oni nekontrolirano troše eventualno povećanje prihoda neće se uopće vidjeti.

Najprije je potrebno ispitati na čemu smo, tj. kakav posao imamo, možemo li tražiti povišicu, možemo li se zaposliti negdje gdje je isti posao bolje plaćen, možemo li se izboriti za promociju, itd. Da li je moguće, ukoliko bude potrebno, da radimo dulje za više novaca? U krajnjem slučaju, možemo li raditi dva posla?

Ako je odgovor negativan na sva pitanja koja se tiču našeg trenutnog posla i posla kojeg bismo mogli imati, potrebno je razmišljati o drastičnijim mjerama.

Razmislite koliko puta ste nekome napravili uslugu i odgovorili: "Ništa", na pitanje: "Koliko sam dužan?" Jasno je da se među prijateljima neke male usluge obično ne naplaćuju. Međutim, ukoliko je situacija takva da vi jednostavno trebate više novaca ili nećete moći preživjeti ili uzdržavati članove svoje obitelji, nemojte se ustručavati naplatiti svoju uslugu čak i vlastitom prijatelju. Ako dođe do nesporazuma, objasnite ukratko svoju situaciju prijatelju. Dajte mu, međutim, do znanja da ne želite pomoć - da još uvijek možete stajati na vlastitim nogama - ali da je ovo jedini način na koji je to moguće.

Nemojte primati milodare, osim ako drugog izlaza nema. Milodari se daju osobama koje vidite na ulici, koje nemaju krova nad glavom, a kada ih vidite jedini motiv za pružanje novaca jest taj što znate da život ne bi trebao biti takav. Nema razloga za izazivanjem sažaljenja nad vama samima u drugim osobama, ako još imate snage za borbu, ili ako još uvijek vidite izlaz iz teške situacije. Da, to svakako ima veze s ponosom - ali ponos je taj koji ima veze sa poštenjem, integritetom, produktivnošću i pravednošću.

Mnogi, ako ne svatko, od nas su u životu iskusili dosadu. Nekima je to dulji period, nekima kraći. Neki su se dosađivali tokom filma, drugi tokom školskog sata, a treći čak i na nekakvoj zabavi. Neki su se dosađivali po cijele dane, vikende ili tjedne. Ovim ću postom pokušati odgovoriti kamo s tim vremenom kojeg nam je toliko viška kada se dosađujemo.

Neke dosade lako je rješiti. Ako se dosađujete tokom filma, prestanite ga gledati - ugasite TV, ili ako ste u kinu izađite i idite na neko zabavnije mjesto. Neki će reći - platili smo sjedala. E pa platili ste, ali ako vam je draže platiti i dosađivati se u paketu, od jednostavno platiti i odbiti se dosađivati i radije raditi nešto zanimljivo, tko vam je kriv? Ulazak u kino dvoranu na neki film je uvijek rizik - film će ili biti zanimljiv ili dosadan, a vi ćete ga svejedno platiti. Bit je od dane situacije napraviti najbolje što se može, sa znanjem da je moguć gubitak već načinjen i neizbježan.

To pravilo ne vrijedi samo za kino dvorane. Zamislite se kako od ubojite dosade ležite na kauču ili krevetu i ne znate kamo sa sobom. Za čovjeka u životu uvijek postoji nešto što može raditi, pa čak i kada misli da nema što raditi. U kući uvijek postoji neka nepročitana stranica knjige ili novina; izvan kuće uvijek postoji mjesto na koje se vrijedi odšetati. U krajnjoj liniji, skuhajte kavu, čaj ili mlijeko - štogod vam odgovara. Samo nemojte ljenčariti, jer dosada i lijenost uvijek rađaju još dosade i lijenosti. Kada vam bude dosadno, neka vas bude i strah, jer će vam u slijedećem trenutku biti još dosadnije.

Zamislite se u školskoj klupi na dosadnom satu, ili na iznimno dosadnom sastanku na koji neznate zašto ste došli. Ubijte dosadu prikladnim načinom - olovkom i papirom. Pričanje s drugima ne dolazi u obzir jer njih možda zanima sadržaj (imajte obzira!), a moglo bi završiti neslavno. Olovkom i papirom možete napraviti gotovo sve - isplanirati današnji shopping, isplanirati cijeli slijedeći tjedan; ili pak raditi nešto drugo, primjerice pisati sastavak za neki drugi predmet ili pak pisati preporučeno pismo toj gnjusnoj osobi koja vas je poslala na ovaj sastanak. A možete i vježbati vlastitu kreativnost - crtajući slike, pišući priče ili stihove, pa čak i note. S vremena na vrijeme zurnite u osobu koja govori, da se čini kao da slušate. A ako se baš osjećate osobito hrabri, objasnite profesoru koliko je dosadan (profesor sa zdravim karakterom prihvatit će to kao konstruktivnu kritiku), ili pak se ispričajte sa sastanka i izađite.

U svakom trenutku u životu moguće je raditi nešto, ili nešto drugo. Čak i ako ste u zatvoru možete zatražiti knjigu za čitanje; a ako ne, možete raditi sklekove.

Po definiciji, definicija se sastoji od tri dijela:

1. Pojam koji se definira
2. Klasa u koju spada taj pojam
3. Diferencija pojma od drugih pojmova u toj klasi

Pojam koji se definira je ono oko čega se vrti problem definiranja. Zato prvi korak nije potrebno dodatno opisivati.

Kako odrediti klasu? To ovisi koliko detaljno želimo raščlaniti nivoe apstrakcije. Uzmimo primjerice pojam slona i odredimo njegovu klasu. U neke svrhe dovoljno je reći da je slon životinja. Međutim, ponekad je potrebno reći da je slon sisavac, ili pak da je sisavac reda Proboscidea. Time smo odredili nekoliko klasa u koje spada slon. Da bismo znali koju klasu navesti u definiciji, potrebno je poznavati uopće svrhu definiranja. Ako objašnjavamo djetetu što je slon, a da ga nikada nije vidjelo, možda ćemo odabrati klasu životinja. Učeniku ili studentu rekli bismo da je slon sisavac. U znanstvene svrhe rekli bismo da je to sisavac i eventualno da je reda Proboscidea (jer su slonovi danas jedina obitelj unutar tog reda).

Slijedeći korak je određivanje diferencije. Diferencija je ono što pojam koji definiramo razlikuje od svih drugih pojmova u klasi koju smo odabrali. To je uvijek najteži korak i praktički ga je nemoguće napraviti savršeno točno. Međutim, za definiciju nije potrebno da bude savršena; ona će se mijenjati s rastom količine ljudskoga znanja. To ne znači da će se mijenjati pojam koji se definira - definicija će uvijek definirati isti pojam, no ona će se mijenjati s obzirom na kontekst našeg sveukupnog znanja o svijetu oko nas. Dovoljno dobra definicija slona jest da je to najveći živući kopneni sisavac. Diferencija je u toj definiciji "najveći živući kopneni", dok je klasa "sisavac".

Postoji još jedna restrikcija na odabir diferencije pojma koji se definira. Diferencija mora biti esencijalna karakteristika pojma koji se definira. Primjerice, William Hazzlit ponudio je definiciju čovjeka koja je sasvim točna, ali diferencija koju je koristio nije esencijalna karakteristika čovjeka. Definicija kaže: "Čovjek je jedina životinja koja se smije." To je sasvim ispravno, no to ne govori apsolutno ništa o čovjeku. Čovjekova esencijalna karakteristika jest njegova sposobnost razumijevanja i upravo bi to trebala biti diferencija u definiciji čovjeka.

U našoj definiciji slona, klasa se može i dalje poopćiti, a da definicija još uvijek egzaktno opisuje slona: "Slon je najveća živuća kopnena životinja." Međutim, klasa se sada ne može dalje poopćavati. Kažemo li "Slon je najveće kopneno živo biće," to nije više istina, jer ja sam vidio mnogo drveća koja su znatno veća od slonova, a drveće jesu također živa bića, i to kopnena. Dakle, svojstvo definicije jest i to da je u kontekstu ljudskog znanja istinita.

Naravno, ništa se ne postiže bez malo vježbe. Pokušajte sami odabrati nekoliko pojmova za koje neznate eksplicitnu definiciju, te je sami pokušajte izvesti. Zatim usporedite vlastite definicije sa službenim (primjerice iz rječnika, ili s interneta) i pokušajte i u njima odrediti klasu i diferenciju. Nakon toga, ako se definicije ne poklapaju, pokušajte odrediti da li ste možda svojom definicijom pod pojam koji ste definirali uključili nešto što prema službenoj definiciji ne spada pod to. Primjer sa slonom je bio prilično lagan, no ako ste za izazov, možete pokušati s nečim malo apstraktnijim.

Uvriježeno je mišljenje da odmarati se znači zaboraviti na sve svoje probleme, "pustiti mozak na pašu" i po cijele dane spavati. No, to nije sasvim ispravno.

Nemoguće je zaboraviti na par ili više dana sve svoje probleme. Koliko god se uspjeli opustiti, uvijek je na našem umu nešto što nam ne da da se opustimo do kraja i da zaista odmorimo um od svakodnevnih problema. Upravo je ova slijedeća stavka, tj. "puštanje mozga na pašu" ono što je glavna zapreka koju mnogi ne mogu preći kada planiraju dobar odmor. I naravno, onda se odmor svodi na ovu treću stavku, tj. spavanje po cijele dane. To je možda odmor, a možda nije. Ponekad to više umori nego odmori. No, moguće je učiniti bolje od toga. Kako?

Ako se primjerice bavimo poslom u kojem se ne zahtijeva fizički, već mentalan napor, tj. u kojem se problemi ne mogu riješiti onog dana kada su i nastali, potrebno je dobro planirati. Problem se mora dobro definirati i način njegovog rješavanja predvidjeti. Ponekad rješenje problema može potrajati i potrebno je isplanirati dan ili možda dva odmora, kada se taj problem neće rješavati. Taj dan također je potrebno isplanirati.

Najbolji odmor za nekoga tko se više bavi misaonim problemima jest neka fizička aktivnost. To može biti bavljenje nekim sportom, ali može biti i jednostavno čišćenje kuće. Najkvalitetnije je, dakako, provesti dan izvan kuće. No to nije uvijek moguće, ako na primjer kiši i slično. Ono što je bitno jest da će se moždane "vijuge" najbolje odmoriti ako se krećemo.

Međutim, za nekoga tko se bavi fizičkim poslovima, takva vrsta odmora mu neće nužno odgovarati. Naravno da može, ali njemu često nije cilj odmoriti um nego tijelo. Zato je najzgodnije takvom čovjeku da na primjer tokom odmora uzme knjigu u ruke i pročita je. Njemu nije potrebno planirati odmor, jer mu je vikend obično slobodan, ili pak ima neke druge slobodne dane.

Najteže je odmor planirati ljudima koji posjeduju vlastiti posao. Oni u svakom trenutku mogu biti prekinuti i u svakom se trenutku od njih može nešto tražiti - i ako ne reagiraju na vrijeme i promptno, može se dogoditi da im posao propadne. Tu, međutim, ne spadaju samo privatnici koji su osnivali firme, nego svi od malih poljoprivrednika i stočara, do ljudi vlasnika multinacionalnih kompanija.

Način na koji će oni isplanirati odmor također ovisi o tome kakav posao obavljaju. Međutim, čime god se bave, najčešće je to mješavina fizičkog i misaonog posla. Takvim ljudima odgovara bilo kakav odmor, a problem je jedino kada ga ostvariti. (Svakako da neki od njih uopće ne trebaju odmor, ili ga ne žele; ali pretpostavimo ovdje da trebaju.)

Budući da je vrijeme toliko rascijepkano i počesto je nepredvidivo kada se može dogoditi da ta osoba bude u nečemu prekinuta, odmor mora biti kratak i učinkovit. Treba se moći opustiti i um i tijelo. Najbolje je, alternirati između fizičkih aktivnosti i mentalnih. Plivanje može biti zgodan način opuštanja - vrlo učinkovit i lako ga je prekinuti. Trčanje, primjerice, nije. Ako čovjek trči i onda ga zovu hitno na posao jer treba rješiti nekakav problem, nije baš zgodno doći zadihan i oznojen - a za tuširanje možda nema vremena. Još jedan zgodan način opuštanja je masaža. Poslovna večera ili ručak se također može shvatiti kao odmor. Traje dovoljno dugo tako da se većinu vremena ne mora razgovarati o poslu. Naravno ima ih još, ali neću ih sve nabrajati.

Još je za poslovne ljude vrlo bitno znati pomno isplanirati svoje aktivnosti. Najbolji je, dakako, onaj plan koji je otporan na česta prekidanja u proizvoljnim trenucima, no izrada takvog plana dolazi s iskustvom.

Najbitnije je u planiranju odmora uočiti da sam odmor ne znači zaboraviti na sve svoje probleme; štoviše, njihovo se rješavanje (i to u zadanom roku) mora predvidjeti da bi odmor bio učinkovit; jer um je tada miran i čovjek je siguran da će, usprkos obustavljaju određenih poslova, moći riješiti sve probleme koji ga čekaju. U protivnom to nije slučaj i odmor nije učinkovit, ako se uopće može govoriti o odmoru.

Što lav, kokoš, čegrtuša, vrabac, šaran, mrav, jež i čovjek imaju zajedničko? Na prvi pogled ne mnogo - čak ni broj nogu. Međutim, kada kažemo "životinja", između ostaloga imamo na umu i njih.

Što je to životinja? Životinja je nešto što ne postoji. Kada gledate oko sebe ne možete naći ništa što istovremeno ima i dvije i četiri noge, što je istovremeno dlakavo, pernato i ljuskavo, ili ogromno i sićušno. A eto, životinja predstavlja sve to i još mnogo više.

Isto tako, ako tražimo nešto što je istovremeno ljubav, mržnja, prijateljstvo, neprijateljstvo i slično, nailazimo na isti problem. Takvo nešto ne postoji. Međutim, pojam "međuljudski odnos" to sve uključuje.

"Životinja" i "međuljudski odnos" su pojmovi koji se zajedničkim imenom nazivaju apstrakcijama. Osim ta dva pojma, pod apstrakcije spadaju i primjerice: namještaj, geometrijski lik, kemijski element, elektronička naprava, zgrada, organ; ali i misao, osjećaj, pravo, istina, umjetnost i slično. Svi ti pojmovi imaju za nas nekakvo značenje, no oni se kao takvi ne manifestiraju u stvarnom svijetu. Ne postoji takva stvar koja ima samo ona svojstva koja na primjer imaju svi organi. Postoji konkretan organ, na primjer srce, ali organ koji nije ni srce ni bubreg ni mozak ni bilo koji drugi, ili je malo od svega - ne postoji. Zapravo možemo ići toliko daleko da kažemo da ne postoji ni srce! Na kakvo srce zapravo mislimo? Ljudsko? Goveđe? Riblje? Od koje vrste ribe?

Svakom od navedenih pojmova možemo pridati nekakav nivo apstrakcije. Nivo apstrakcije je zapravo oznaka koja govori o tome koliko precizno dotični pojam opisuje konkretni objekt. Na primjer, pojam "organ" (apstrakcija) opisuje neko konkretno srce (objekt) na vrlo maglovit način. Zapravo, o srcu ne kaže gotovo ništa. Međutim, pojam "srce" već dovoljno dobro opisuje većinu svojstava konkretnog srca. Zato je pojam "srce" na nižem nivou apstrakcije od pojma "organ". Vjerujem da bi netko tko studira anatomiju mogao sve to još detaljnije klasificirati, pa čak i na način da između pojma "organ" i pojma "srce" doda nekoliko međunivoa (npr. mišić), no to nije bit ovog posta.

Čovjeku koji nije specijaliziran na neko usko područje djelatnosti dovoljno nizak nivo apstrakcije jest onaj na kojem može pokazati prstom u nešto i reći: "O ovome govorim." "To je srce", ili "To je stol"; "To je..." bilo što. Kada je to moguće, može se reći da je konkretizacija apstrakcije gotova.

Uz pretpostavku da je moguće, kako konkretizirati bilo koju apstrakciju?

Očito je da apstrakcija kao takva u sebi sadrži mnogo konkretnih objekata, koje smo mi nazvali zajedničkim imenom. Da bi se apstrakcija konkretizirala, potrebno je identificirati te objekte. Jedna konkretizacija apstrakcije "životinja" je "lav". No, to ne čini konkretizaciju gotovom. To što smo utvrdili da postoji tek jedan konkretan objekt koji je životinja ne čini pojam životinje potrebnim, već redundantnim - ako su sve životinje lavovi, čemu onda uvoditi pojam životinje? Druga konkretizacija životinje je primjerice čegrtuša. I tako dalje.

Najlakše je izvoditi konkretizaciju iz apstrakcije za koju znamo definiciju. Primjerice, uzmimo pojam prijateljstva. Što je prijateljstvo? Prijateljstvo je osnova za sve pozitivne ljudske odnose. Tu međutim nalijećemo na novu apstrakciju: što je to pozitivan ljudski odnos? Postoje ljudski odnosi koje sam nabrajao prije. Samo prijateljstvo je ljudski odnos. Međutim, prijateljstvo je upravo onaj osnovan ljudski odnos koji omogućuje ostale pozitivne ljudske odnose. To uključuje i ljubav; i trgovinu; i svako druženje; i nježnost; i tako dalje. Naravno, mogli bismo gradirati pojam prijateljstva.

Možda bi pojam prijateljstva najbolje konkretiziralo dijete: "Prijateljstvo je kada nekome daš bombon." Kada je sve drugo isto, to je istina (naime, namjere mogu biti i zle). I to je zaista jedna konkretizacija prijateljstva. Evo još: Prijateljstvo znači vjerovati nekome, i kada taj netko vjeruje vama. I još: Prijateljstvo je u nekome prepoznati osobinu koju i mi sami vrednujemo ili posjedujemo.

Međutim, definicije nisu uvijek poznate. U tom slučaju, potrebno je samostalno izvesti definiciju ili je potražiti na internetu ili u enciklopediji, itd. O tome više u neko drugo doba.

Odgovor na ovo pitanje je trivijalan ako su vaša mjesečna novčana primanja bezobrazno visoka. Štoviše, ako je to slučaj, onda nije pitanje iz naslova dobro postavljeno, nego bi se trebalo pitati kako uopće potrošiti većinu svojih mjesečnih primanja. Zato ću taj slučaj - barem za sada - izbaciti iz razmatranja.

Izazovan za početno razmatranje je slučaj kada je mjesečno primanje tek nešto više od onoga što nama u jednom mjesecu treba. Kasnije možemo i taj uvjet oslabiti, no ostavimo to za kasnije.

Budući da je naše primanje toliko da dozvoljava nekakvu slobodu, ostaje nam mjesta za manevriranje i za manipulaciju troškova. Prvo je potrebno nad tim troškovima uspostaviti nekakvu kontrolu. Potrebno je znati koliko novaca odlazi na hranu, koliko na račune, itd. Kategorizirajte svoje troškove prema vlastitim potrebama. Primjerice, osoba koja živi sama u stanu trebat će otprilike slijedeće kategorije: hrana, računi, higijena i čistoća, ostalo; gdje računi obuhvaćaju i rentu za stan ukoliko postoji, a kategorija ostalo su troškovi za eventualne izlaske s prijateljima i slično.

U pojedine kategorije bilježiti svaku lipu! Nije dovoljno biti kao većina današnjih trgovaca i "zaokružiti" potrošeni iznos. No, ponekad nije ni produktivno inzistirati na tome da vam se vrati svaka lipa. Zato možete sa strane zabilježiti koliko vam je lipa na taj način nestalo (iznosi mogu varirati, ali na primjer u mojoj tablici, od listopada prošle godine u dućanima mi je trgovačkim "zaokruživanjem" nestalo 2 kune i 25 lipa. To možda jest malo, no to može kupiti pola kilograma kruha (barem onakvog kakvog ja kupujem).

Nemojte bacati kovanice! Svaka lipa predstavlja nekakvu vrijednost, a pogotovo kada štedite. Bacanje kovanica samo zato što same za sebe ne mogu ništa kupiti je glupo. Uz to vezano, ukoliko već pronađete odbačenu kovanicu, nemojte se ustručavati podignuti je i staviti u džep. Zabilježite i taj neočekivani dobitak.

Nemojte kockati! Kockanje ne uključuje samo odlazak u automat klub u nadi da ćete nešto dobiti, ili klađenje na ishod utakmice. Kockanje uključuje i - igranje lutrije, kupovanje stranih valuta u svrhu preprodaje za veću cijenu, ulaganje u investicijske fondove, i slično. Koliko god vam se činilo jedno od tih ulaganja malim, ili dobitak sigurnim, postoji veća ili manja šansa da ćete novac izgubiti. Kockati mogu jedino osobe koje su spremne oprostiti se s novcem kojim kockaju. To što postoje ljudi koji se kockaju bez obzira na to ne dokazuje suprotno - to tek dokazuje koliki su te osobe gubitnici. U kockanju, dobitak je iznimka, a ne gubitak. Po definiciji kockanje je način razonode. Oni koji s drukčijom svrhom ulaze u svijet kockanja se ne zabavljaju. U kockanju vaš dobitak ili gubitak ne ovisi nimalo o vama, o vašim sposobnostima, ni o nečem sličnom, nego ovisi o faktorima koje vi ne možete kontrolirati.

Kada ste napokon uspostavili kontrolu troškova, već će se isti mjesec možda ispostaviti da ste prošli mjesec uštedjeli nekakav iznos novaca. Ako je to slučaj, točno tu sumu novaca stavite na stranu, i što se tiče trošenja slijedeći mjesec, zaboravite da postoji. Trošite svoju novu plaću ili stipendiju, a ne uštedu. Slijedeći mjesec napravite isto. U dogledno vrijeme imat ćete pozamašnu svotu novca. Primjerice, meni je osobno trebalo 4 mjeseca da uštedim polovicu vlastitih mjesečnih primanja, i to u periodu u kojem sam bio osobito rastrošan (oko božića).

Dakle, ovim ćete načinom štednje moći uštediti zgodnu svoticu i eventualno moći bez bojazni potrošiti tu uštedu ma koliko velika ona bila (pa čak i ako je veća od vaših mjesečnih primanja.)

O trošenju novaca i raznoraznim troškovima govorit ću i u svojim kasnijim postovima i onda ću se osvrnuti na problem kada mjesečna primanja ne zadovoljavaju osnovne potrebe.

Ovaj se problem u prvom dijelu ove serije razbio na tri potproblema. Uz njih ću sada staviti i kratke odgovore:

a) Kako naučiti nezanimljivo gradivo? Potrebno je pronaći svrhu zbog koje se to gradivo mora naučiti.
b) Kako saznati vlastite sposobnosti? Eksperimentiranjem.
c) Kako se dosljedno držati vlastitih planova? Potrebno je znati da odlaganje onoga što je teško, a isplanirano za danas, može biti mukotrpno sutra ili nepodnošljivo prekosutra. Odlaganje na dulje vrijeme pak može dovesti do neispunjenja vlastite želje, a koja je proći ispit u roku. (Upravo se tu komplicira prolaženje ispita.)

Znajući navedeno, potrebno je povezati ove zatvorene cjeline i zaokružiti odgovor na početno pitanje.

Ja sam možda bio malo nestašan kada sam pitao kako naučiti nezanimljivo gradivo i onda ustvrdio da je potrebno pronaći svrhu učenja. Svrhu učenja mora imati svatko, bez obzira zanima li ga to gradivo ili ne, a nije ni bitno svjestan li je te svrhe ili ne (naravno, oni kojima je gradivo nezanimljivo, svrhe moraju biti svjesni ukoliko žele položiti ispit na vrijeme). Mnogi se studenti, pa čak i učenici pitaju - koja je svrha ovoga? Što će mi to u životu? To je svakako pitanje koje nije za odbaciti, no u trenutku kada se to zapitaju, očito je jedino da baš to gradivo ne mogu izbjeći i morat će ga naučiti žele li zbog bilo kojeg razloga završiti školu, odnosno studij.

Zašto je bilo potrebno saznati vlastite sposobnosti? Zato što se tek nakon poznavanja istih može pristupiti planiranju učenja. Tek kada poznajete vlastite sposobnosti moći ćete izraditi plan kojeg ćete se moći pridržavati, a koji će istovremeno voditi do cilja, a to je barem u kontekstu ovih postova polaganje ispita. Osim toga, ukoliko je pomalo prekasno početi učiti za ispit, moći ćete i to utvrditi i prilagoditi se tome - učiti ćete za slijedeći rok (osim ako ste upali pod Bolonjski protokol koji je priča za sebe, a ako ste se zaista našli u takvoj situaciji, moći ćete barem pokušati znajući da ne možete puno očekivati).

Tu se krije najveći problem kod učenja, a to je takozvani "kampanjski pristup". Uči se samo pred ispite. Mnogi se sami dovode u takvu situaciju i onda se mole da će ili biti lagani zadaci, ili da će asistenti poklanjati bodove, itd. Uglavnom, to generalno završava primjedbama tipa: "Ne mogu vjerovati da mi je zbog takve trivijalne greške oduzeo 10 bodova!" Problem nije nastao u trenutku kada vas je asistent odlučio zakinuti za koji bod, nego onog trenutka kada ste odgodili učenje.

Zato se iskreno nadam da niste očekivali da ćete nakon čitanja ovih postova dobiti nekakav čudesan način na koji ćete moći polagati ispite bez da ste uložili vlastiti napor. Cilj je ovog posta, kao i ovog bloga, dati realno rješenje nekog realnog problema. Ako više volite misticizam, idite vračari; ili molite u crkvi za prosvjetljenje. Ako vam to pomogne da prođete ispit, javite mi. Realno rješenje možda nije ugodno, ali je rješenje.

Problem polaganja ispita na vrijeme razbijen je na slijedeća tri potproblema:

a) Kako naučiti nezanimljivo gradivo
b) Kako saznati vlastite sposobnosti
c) Kako se dosljedno držati vlastitih planova

U ovom postu se osvrćem na posljednji, da bi u slijedećem napokon riješio početni problem polaganja ispita.

Kada govorim o dosljednom pridržavanju planova, opet je potrebno uzeti u obzir ono o čemu sam govorio u posljednjem postu - treba poznavati vlastite sposobnosti. Potrebno je poznavati vlastite kapacitete - koliko dugo možemo provesti koncentrirani na neki posao i koliko često. Koliko nam je često potrebna kratka pauza, a koliko često dulja?

Međutim, nije potrebno, a ni poželjno, deterministički isplanirati takve pauze. Potrebno je odrediti sebi koliko vremena treba provesti učeći u jednom danu, a onda uzeti pauzu kada misli počnu lutati kojekuda osim po čemu bi trebalo. Potrebno je odrediti koliko sati efektivnog rada je potrebno (tj. čistog rada bez uračunatih pauzi).

Nemojte odgađati rad. Ako ste predvidjeli tri sata rada, odradite ih što prije tokom dana. Nemojte čekati 21 sat, pa onda raditi do ponoći, jer je kao prvo u to vrijeme koncentracija bitno slabija, a time i mogućnost pamćenja, a kao drugo, teško je garantirati da ćete moći odraditi tri sata u komadu. Bolje je raditi šest puta po pola sata sa pauzama između, nego posljednja tri sata u danu, jer se ovo potonje neće dogoditi.

Također, nemojte odgađati ono što ste isplanirali za danas do sutra. Čak ni ako sutra nemate apsolutno ništa na rasporedu! Ako vam je teško odraditi posao danas, sutra će biti još teže i to ako se u obzir uzmu dvije mogućnosti: prva je ako sutra imate neke druge poslove, teško ćete u njih efikasno ukomponirati propuštena tri sata rada, a druga je ta da ako sutra nemate nikakvog posla (isplaniranog), to znači da ste ranije predvidjeli dan za odmor i to vjerojatno s dobrim razlogom. Prekidati dan za odmor propuštenim poslom je mnogo teže nego nagovoriti samog sebe da se posao odradi danas, tokom radnog dana.

Još je jedna stvar potrebna da bismo uspješno se držali vlastitih planova, a to je odlučnost, ili kako je ja volim zvati: snaga volje. Ukratko, to je gotovo pa vrlina, prema kojoj odlučujemo što ćemo učiniti i onda to i učinimo - tj. natjeramo se da to učinimo. Snaga volje se kao i sve drugo može trenirati. Kada se sjetite nečega što bi baš sada htjeli raditi, ali vas to odvraća od posla kojeg bi trebali činiti (zbog one svrhe o kojoj sam govorio u prvom dijelu), kažite sebi: "Ne, odložit ću to dok ne završim ono što moram." Ako vas ne pušta želja i gubite koncentraciju, uzmite minutu pauze, ali ne više, saberite misli i nastavite. Sjetite se svrhe s kojom radite ono što radite i prionite natrag na posao.

Rečeno je, dakle, da se problem prolaženja ispita u roku može razdijeliti na manje potprobleme:

a) Kako naučiti nezanimljivo gradivo
b) Kako saznati vlastite sposobnosti
c) Kako se dosljedno držati vlastitih planova

U ovom postu osvćem se na problem pod b), tj. kako saznati vlastite sposobnosti.

"Temet nosce" (lat. poznaj sebe) je ono što je potrebno da bismo mogli riješiti ne samo problem prolaska na ispitu, nego i bilo koji drugi veći problem. Koje su naše vlastite sposobnosti i kako ih saznati?

Odgovor je identičan onome kako saznati bilo što drugo, što se ne tiče nas samih: eksperimentom. Primjerice, ako vas zanima koliko dugo treba džezvi vode iz slavine da se zagrije do vrenja ako ju grijete na vašem štednjaku, uzmete štopericu, termometar i džezvu. Napunite je vodom iz slavine i dok počnete grijati uključite štopericu. Termometar, naravno, uronite u vodu i dok vidite da je stupac žive dosegao 100 stupnjeva Celzijevih, zaustavite štopericu i očitate vrijeme. To je eksperiment. Slično, ako vas zanima koliko brzo trčite, uzmete štopericu, izađete na igralište (čije dimenzije znate) i mjereći vrijeme trčite od jednog kraja do drugog. Radi mogućih pogrešaka izvršite mjerenje nekoliko puta i na kraju izračunate srednje vrijeme.

Svakako, rezultat slijedeći dan možda neće biti isti (za razliku od vrenja vode). Ukoliko ste van kondicije, trebat će vam, zbog bolova u mišićima od jučerašnjeg trčanja, više vremena da pretrčite istu udaljenost. Ako pak imate kondicije, slijedeći dan ćete možda biti nešto brži. Crtate li graf, vidjet ćete s vremenom da vaše prosječno vrijeme asimptotski ide k nekoj određenoj vrijednosti, no to ovisi o intenzitetu treninga i o točnosti mjerenja.

No nije bitno koliko će se vaše sposobnosti mijenjati iz dana u dan. Bitno je da imate nekakvu predodžbu o tome što zaista možete. Da biste znali vlastite sposobnosti nije vam potrebna štoperica i nekakvo ogromno znanje matematike pa da crtate grafove i vršite tko zna kakve analize istih. No, eksperiment je još uvijek potreban.

Na primjer, želite li saznati koliko ste dobri u argumentiranju vlastitih stavova, pokušajte nekoga uvjeriti u iste. To je nešto što ni sam ne znam kako mjeriti. Nije bitno koliko je ta osoba dobra u istoj disciplini, bitno je jedino da se inicijalno ne slaže s vama. Čak zapravo nije bitno ni to da li tu osobu uspijete uvjeriti u nešto. Možda na kraju svega vi promijenite mišljenje. No pobjednik debate nije onaj koji je uspio uvjeriti svog sugovornika u nešto, nego onaj koji je najviše uspio naučiti. Ako ste uspjeli dokučiti vlastitu sposobnost argumentiranja, smatrajte se pobjednikom! Kako to izvesti?

Prvi korak je izvesti debatu i to bez pripreme argumenata; sve što treba napraviti prije te debate je odabrati temu. Nakon toga potrebno je samostalno analizirati što je tokom debate bilo rečeno. Promislite jeste li spomenuli sve argumente koje imate za tu temu. Možda nećete odmah shvatiti da li jeste ili niste, no ako niste, sjetit ćete se s vremenom. Dovoljno je za početak biti barem djelomice siguran u odgovor. Nakon određenog vremena potražite (na internetu ili po knjigama) dodatne argumente koji potvrđuju vaš stav. Ništa od navedenog vam neće pomoći u tome da znate jeste li u debatama bolji od nekog drugog, no dat će vam dovoljno dobru predodžbu o tome koliko ste u stanju argumentirati svoje stavove. Nakon nekog vremena možete ponoviti debatu i kasnije opet vidjeti koje ste argumente iskoristili, a koje niste.

Kada se vratimo natrag na temu učenja za ispit, promislite koje sposobnosti uopće treba posjedovati, a da biste u roku mogli dati željeni ispit. Naravno, ovdje ne pričam o situaciji kada je ispit sutra, a vi još niste naučili ni poglavlje. Za tako nešto trebali biste imati sposobnost fotografskog pamćenja. Čak ni tehnikama brzog čitanja ne može se savladati stručna literatura u jednom danu. Nikada nije dobro od sebe očekivati nemoguće. Ljudi koji to očekuju od sebe prije ili kasnije završavaju sa živčanim slomom. Dobro je od sebe očekivati mnogo, ali onda se za to treba izboriti pravodobno, a ne "pet do dvanaest".

Dakle, vrlo je bitno imati realna očekivanja. No, realno je ovdje relativno. Za nekoga tko provodi život čitajući knjige i gledajući TV nije realno da od sebe očekuje da obori svjetski rekord u trčanju. Međutim, netko tko intenzivno trenira i iznimno je brz, može pred sebe staviti i takvo očekivanje.

A da biste mogli od sebe očekivati nešto realno, morate poznavati sebe. A da biste poznavali sebe, morate eksperimentirati. Morate uvijek nešto pokušati da biste znali koliko ste dobri u tome.